O sisama i životu

Sedela sam i čekala druga, kog nisam videla 5 godina, i posmatrala ljude. Razne. Bakicu koja je smotano lizala sladoled u kornetu. Jednog gospodina koga često viđam na potezu Slavija Terazije. Jako se gura međ masom i na njemu je sva moguća oprema za planinarenje. Mislim se nekad da se nije moj otkačeni bivši naglo ugojio. Ali nije.
Pa dečka koji je nervozno palio cigaru za cigarom. I cupkao nogom. Pitala sam se šta li ga mori? I zašto uopšte ljudi i dalje mogu da dime druge ljude, na onih plus +40. Bez pardona. Pa sam posmatrala sebe. Kad god sam tako sama međ masom, osećam malu nelagodnost. Počnjem da razmišljam da li sedim pravo, a znam da sedim povijeno, samo što ne legnem na pod u neki joga položaj. Pa počne da mi smeta odeća. Pa da li sam lepo nacrtala ajlajner, koji od skoro crtam. Znam da nisam. Pa bih nekako da iskočim iz kože. Pa se osetim debelo. I rastopljeno na Suncu. Pa kažem sebi: odjebi Jasna sa tripovima. Pa onda pomilujem sebe nežnijim rečima i kažem si da sam ok. I sve to u talasim ide kroz moju glavu. Dok sedim i mirno čekam Marka.
I onda nailazi ONA. Neka nepoznata devojka kojoj se ne sećam ni face, samo energije koju je pronela ulicom. Nije čak ni brus nosila. I ja se oduševljavam. Naravno, plus četres je i zašto bismo dozvolile da nas bilo šta steže. Imala je neku lakoću života u hodu, u načinu na koji nosi ceger, grudi. Noge koje je nose.
I ja sam znala: sve što želim je da me što manje steže. Život. Sise. Grad. I da sve nosim tako lagano. I hrabro. I jako. Život. Sise. Gradove.