Sve boje depresije

Svaki put kad pročitam ili čujem da je negde neko sebi oduzeo život, ili pokušao ili kada mi ljudi kažu kako je neko tamo loše, bez volje, bez nade, ja osetim da me grize savest jer ja nisam ništa učinila, rekla, da tim ljudima bude bolje, da prežive. Osetim i kolektivnu grižu savesti, jer, pored svih stvari koje kruže internetom, ipak je i dalje najveća sramota reći: e loše mi je, ne vidim smisao, treba mi pomoć.
I zbog toga mi se vrišti preko sedam gora i sedam mora: nije, nije, nijeee! Niste sami!
Osećam da i ja često pričam o svojim osećanjima, ali da nisam mnogo pričala o svemu što je bilo pre u meni i zbog čega sad imam snagu i hrabrost da postojim. I evo, pišem.
Moja depresija je počela u gimnaziji. Naravno da tad nisam znala šta mi je. Jedino što sam znala je da nisam želela da ustanem da idem u školu. Da mi je sve bilo besmisleno. A ipak sam ustajala i išla i smejala se, i ko bi rekao da mi nešto fali. Ali ja sam znala da fali. Nisam znala šta je ta rupa bez dna u kojoj ne vidim ni trunku nade. Vikendi kući, u mom selu, sa mojima, sve mi je bilo teško. Nisam mogla jasno da kažem da mi je teško da živim. Znam da bi se to pripisalo lenjosti ili čemu god. Dokona si, uzmi nešto radi i sl. Dugo sam bila ljuta što nam je takva sredina, ali je vremenom i to prestalo. Otišla sam na fakultet, novi život, novi grad, novi ljudi. Izlazim, smejem se, ljudi će vam uvek reći da sam ja i tad imala ispunjen život. Ali dani kada ne izlazim iz stana i plačem do zore su i dalje bili tu. Na sve to se nadovezuje poremećaj ishrane. Malo bulimija, malo anoreksija. Ali ja i dalje živim, studiram, putujem, uključujem se u razne organizacije. Ali je bilo loše kad sam sama. Jedno veče je bilo baš loše. Brat nije bio tu. Nastupio je mrak u mojoj glavi. I samo sam želela da se povredim. Da od tog bola bude manji ovaj u glavi. I jesam. Ne mnogo, ali dovoljno da ostanu ožiljci. Na sreću, brat je došao kući i mislim da mi je teže od mog bola bilo to što je on video sve to i što je i njega bolela moja bol. Sad znam da mi je on na neki način sačuvao život tih dana i godina. I zbog toga je moja ljubav prema njemu još beskonačnija.
U svemu tome, ja sam ipak želela pomoć. I potražila sam je. O tome sam već i pisala, bio je tu dug put do moje Marije. Sa kojom radim već pet godina. Mnogi psiholozi u državnim ustanovama su hteli samo da mi daju tablete, pitali me da li imam momka i sl. U celom tom bunilu, moj mozak je znao da ima deo u meni koji nije oštećen i da oni pričaju gluposti. Znala sam šta mi je potrebno da izbacim iz sebe.
Prijateljima sam pričala o tome, ali uvek sam imala osećaj da ne mogu da shvate to moje beznađe. Jer kao što rekoh, u svemu tome, ja sam bila u studentskim organizacijama, često putovala, družila se, uvek bila nasmejana, zvali me Cvetak, ko bi pomislio da Cvetak želi da uvene.
Moj proces oporavka je počeo pre 5 godina, sad kad razmislim koliko je bilo tuge i bola u meni, malo je 5 godina da se iscelim, ali dooobroo jesam. Psihoterapija je nešto najbolje što mi se desilo u životu. I verovatno najiskreniji odnos ikada. Tu sam potpuno ogoljena. U suzama. U stidu. I svaki put kad završim seansu, ja sam otišla stepenik dalje u sebi.
Zato sad sa mirom i bez stida mogu da pišem i prisećam se svega kroz šta sam prošla.
I jedino što još osećam da mi fali je da pomognem ljudima. Kroz moju priču.
Porodicama koje imaju slične probleme sa decom, majkama, sestrama, očevima, braći.
Znate da se statistički u Srbiji svaki dan 4 osobe ubiju. Te osobe imaju porodice, prijatelje koji posle treba da žive.

Želim da kažem da nije sramota imati teška osećanja, nije sramota zatražiti pomoć, zagrljaj. Imaš pravo da živiš i da osetiš mnogo više od toga.

Nisi sam/a.

Tu sam.