2019. za kraj

Uh. Danima razmišljam odakle da počnem ovaj tekst. Kako da saberem i oduzmem 10 godina, kad je ova jedna dala šamara za 10 narednih.

Ali red je da se pozdravim, da napišem još jedan tekst u ovoj godini, jer da ne zaboravim da je pre nekih 5,6 godina ovaj blog bio san. Moje pisanje je bilo san i još štošta. I snovi su se ostvarili. Zaslužuju zahvalnost, neko lepo pakovanje. A gde ćeš lepši deo godine od ovog. U novom gradu, u novoj državi, gde se sve smirilo i čekaju se Božić i praznici. Uz mnogo kuvanog vina i iskrica.

Ova decenija je počela dok sam bila druga godina fakulteta. Tad već pod tatinom zabranom da fakultet napustim, reših da tu zabranu okrenem u svoju korist. Prva stavka je bila da se, užasno stidljiva, ubacim u neku studentsku organizaciju i počnem da se družim i upoznajem nove ljude, nove države. One o kojima sam sanjala. To se i desilo. Stekla sam prijatelje i poznanstva za ceo život. Na raznim geografskim širinama. Sećam se da sam prvo pivo popila baš u ovoj državi i da sam već tad poželela da živim ovde. Pazite šta želite, kažu.

Mnogo sam se puta nesrećno zaljubila u ljude sa raznih geografskih širina.

Mnogo sam se smejala i mnogo sam plakala.

Neki vid depresije me nije ostavljao na miru. Poremećaj ishrane je isto bio tu. U ovoj deceniji sam se izlečila. Zbog toga sada puštam suze radosnice i zahvalnice. Hvala meni jer nisam odustala od sebe. Hvala svima koji su bili tu i nisu mi dali da padnem. Bulimijo, anoreksijo, hvala vam na lekcijama.

U ovoj deceniji sam prvi put zavolela. Ludački. Pa drugi put. Evo sada, mnogo zrelije, volim po treći put. Hvala mojoj ljubavi koju sam dala i koja mi se vraćala. Nekad lepo. Nekad ružno. Ali nije je manjkalo.

U ovoj deceniji sam otišla preko okeana. Zavolela planine neizmerno. Prirodu iz koje sam potekla. Mnogo vrhova popela. Trčala. Mnogo ožiljaka napravila. Moje selo prihvatila kao najlepšu bajku.

Oprostila roditeljima sve što je bolelo u detinjstvu. Konačno ih prihvatila takve kakvi su. A moji su.

Postala tetka 3 puta. To je ljubav koja nema opis. Kosmička je i bezuslovna.

Našla posao koji mi je odredio mnoge puteve. Na njemu srela ljubav, još prijatelja. Shvatila koliko vredim i koliko mogu.

Plesala sam do zore. Leti. Zimi. Plakala, pila i smejala se u isto vreme. Bila loša i ona koja povređuje. Za to se izvinjavam. A sebi opraštam.

Postala sam i svesnija sebe. Svih svojih senki. I najlepših, a i onih mračnih. Prihvatala ih. Nekad lakše, nekad teže, ali smo jedno. I tek ćemo da se srećemo.

Prijateljstva sam učvrstila. Ili raskrstila. Ili stvorila nova. Ali rasla sam u svakom odnosu. I tek ću.

Volela sam. Volela. Volela. I volim kroz sve galaksije. Osećam svet u istoj meri i kad sam najviše tugovala, znala sam da ima razlog.

Bila sam ljuta. Posebno ove godine. Gubila sam nadu. Živela dan po dan, kao zombi. Ali preživela.

Preživela sam.

Kada sve ovo stavim na papir, dok kucam ove reči, shvatam da je ova godina samo jedna burnija godina, ali da nije toliko strašna u poređenju sa svim magijama koje sam doživela. Možda me ona čekala, ovako jaču i odrasliju. Znala je da je mogu.

I da ću tek moći. Godine. Decenije. Život. Po mojoj meri. A ta mera je ljubav.

Pa hvala vam 2010., 2011., 2012., 2013., 2014., 2015.,2016.,2017.,2018., 2019.