05:50
Baka ulazi u sobu i budi nas. Za 15 min se kreće u školu. Brat i ja pogledamo kroz prozor. Vidimo zavejano selo. Nadamo se da će nam reći da ne idemo u školu, ali niko ne govori. Mi uzimamo keks, umačemo u čaj. Stavljamo kese u cipele i krećemo.
Uglavnom smo 5 km prtili sneg i bili prvi koji prolaze kroz sela. Umotani. Zavejani.
U školi se izuvamo i stavljamo cipele pored peći u kojoj je domar Lune založio vatru i sušimo ih
do odmora.
A od odmora vrištimo od sreće, od grudvanja, od vožnje na džaku od veštačkog đubriva, neko, čitaj ja, i na jakni.
Uglavnom smo svi imali vrišteće Mont jakne.
Mislim da je i dalje negde imam.
Na putu do kuće je već grtalica prošla, tako da je zamaranje bilo samo grudvanje i valjanje niz obale
kući dolazimo mokri, učimo, krademo komšiji bob i ne ulazimo u kuću dok majka već ne poludi, a za to je mnogo potrebno.
Uz sve to, ja sam samo čekala da se tata vrati iz prodaje krompira i donese pomorandže.
Ovakve su bile moje zime od kad sam postala svesna sebe do odlaska u gimnaziju. Bile su najbezbrižnije i najiskrenije i bile su snežne i nemirne i svemoguće.
Došle su zime sanjarenja. Vriska se smanjila u selu. Svi smo počeli da odrastamo. Snega je sve manje bilo, ali selo je uvek bilo tiho kad zaveje. Čak ni Raca nije mogla da dolazi svaki dan.
Baba je plela vunene čarape, a mi smo bili zaljubljeni i nismo se više radovali zimama tako iskreno.
Zime su to osetile i sad nas sve manje posećuju.
Došle su onda opet neke druge zime. ( čekaću prvi sneg sa simpatijom, možda me poljubi na snegu) Nije se desilo. Sećam se da sam bila neviđeno nesrećno zaljubljena te jedne prve zime u velikom gradu.
Onda sam zamrzela i sneg i zimu, srca su bila dovoljna hladna i zima je baš utanjila sa posetama.
Danas je zima iznenadila. Posle mnogo godina, rešila je da nas zatrpava i zatrpava i da nas otopi i razneži i priseti na sve radosti i sreće i tuge i da postoji. Da je i ona stanje uma, sa pahuljama kao pratećim efektim.
Tako da treba negovati svoje zime, da nam što lepše padaju.
I na srce i na nos.