Sreća se samo srećom vraća

„jooj pusti je, plakaće posle“
rečenica je uz koju sam odrasla, uz koju smo odrastali, u momentima kada se baš jako zabavljamo i smejemo do suza radosnica
ne znam odakle su babe, mame to čule
i u kom svetu su naučene da ako se puno smeješ – puno ćeš plakati
ne znam, ali to jeste oblikovalo i smeh mog bića
kako sam uvek verovala da odrasli, ljudi od nekog znanja, znaju više od mene, tako sam i poverovala za to preterano smejanje
u petom razredu me pubertet drmao baš jako i svaki dan sam se smejala kao luda na brašno
ali naučena da će to da mi se vrati loše, terala sam samu sebe da budem tužna posle škole da mi se ne bi desilo to loše
verovatno bi neki stručniji ljudi razmatrali ovo malo dublje, ali ja sam samo radila kako sam naučila jer sve shvatam ozbiljno ( zašto bi inače neko rekao tako nešto?!)
ne znam kad sam prestala da se teram da budem tužna, ali svakako se neki osećaj krivice uvukao kad sam baš srećna i kad mi se duša smeje
a kakos tekoh neka saznanja o ovoj mojoj duši – njoj je baš dato da se smeje
i ona se često smeje (u sebi)
kad ugleda prvi prolećni svet
zrak Sunca
vrh planine
dobru dušu
kad krene dobra poznata pesma
kad posteljina miriše na Bohor plavi
kad je lubenica slatka
kad su boje lepe
kad ptice pevuše
kad voli
malo joj za sriću treba!
i daje sebi obećanje da više nikada neće postideti svoj smeh
i da će ovo najgluplje uverenje ikada razbiti na komade
i učiti ljude sreći!
jer kad se ona dešava, nema mesta za loše!