T

Takt. Ovaj čovek nema takta. Pomislih dok sam se okretala po Slaviji pokušavajući da pronađem taksistu koji se drao na telefon i pokušavao da pronađe mene na toj istoj Slaviji. Jebem ti grad, pomislih i uputih se ka vozilu koje me našlo. Nervozna na tih 38 stepeni nisam očekivala da ću da pričam sa njim. Već sam pomislila kako je nevaspitan i ko zna da li će me i voziti na pravo mesto. Ipak, dva minuta posle početka vožnje napetost se smanjila i utvrdili smo da nije do nas već do aplikacije. A ja sam utvrdila da me vozi jedan gospodin. Malo po malo, od moje priče da ne živim ovde dođosmo do njegove priče o životu u Brazilu i Majamiju. Gospodin je građevinski inženjer stare garde. Nekada davno, pre 20 godina, umoran od vođenja svoje male firme, odlučio je da sa suprugom ode na odmor. Daleko, rekli su. Daleko i bi. Rešili su da posete Rio de Žanerio. A uveliko bili u procesu sređivanja vize za Kanadu. Jednog dana tokom odmora naišli su na građevinske radove, i Gospodin (bar tako kaže) je morao da posavetuje radnike da drugačije izvode određene radove. Malo posle toga tu se našao i vlasnik gradilišta kome se Gospodin očigledno svideo. 3h kasnije bili su na ručku. Par dana kasnije dobio je ponudu za posao. Ubrzo posle toga preselili su se. 15 godina divnog života, kaze gospodin. Preporučuje odlazak tamo ako mogu da nadjem plaćen posao.
T kao toplije. Tamo je sve toplije. I duše i zemlja.
T kao taksista. Njegovog zanimanje iz hobija sada. Ja ću mi verovati.
T kao tamo. Negde. Je obećana zemlja.
A možda je ipak Tu.