Čovek

Sela sam na kupu posle trčanja, iako to nikada ne radim. Uglavnom pohitam kući da se, nedajBože, ne prehladim. Ali to veče je bilo nekako bezbrižno. Čak sam mogla da vidim i plavo nebo. Rekoh sebi: ovo je retkost. A i adrenalin me toliko spičio da sam mogla otrčati do Meseca. Da sam htela, ali treba se vratiti na Zemlju posle. Rekoh: neću sad. Pa sedoh na klupu.

Mnogo ljudi je prolazilo pored mene. Neki u paru, neki sa psima, neki u žurbi, neki lagano. Raznih boja kože i uglavnom u odeći sličnih, berlinskih boja. Onda je naišao Gospodin Čovek. U svojim sedamdesetim, rekla bih. Ali očuvanim. Gospodin je na sebi imao odelo, koje mu stoji kao saliveno. Začinio ga je crvenom kravatom. Na sve to mantil i braon, izglancane cipele. Dok ovo pišem shvatam da nije ni bitno šta je on to imao na sebi jer sam sedela u u parku gde su sve najvažnije institucije Nemačke. Da sam zagledala bolje verovatno bih shvatila da je svaki drugi čovek u tom kvartu obučen tako.

Elem, da se vratimo na mog Gospodina. Nešto u toj kratkoj interakciji između nas (čitaj: čovek prošao pored mene, nije me ni video) mi je bilo malo magično. Šta??? On je imao malo zamišljeno i malo više umorno lice. Čak i malo pogrbljenu kičmu. On, njegov mantil, torba i kičma su govorili kako tom stazom prolaze svaki dan. I da je to njegov život. Možda je malo umoran, četvrtak je. Možda danas nije spasio svet. Možda i ne želi. Možda ga kući čekaju porodica i večera, a možda i ne. Mogućnosti su brojne. A on je izabrao jednu od njih. I živi. I sutra će verovatno opet na posao. I opet kući sa posla. Možda malo nasmejaniji. Možda sa zelenom kravatom. On je samo čovek. I tako je veličanstveno biti u toj ulozi.